Piškenje pet minuta nakon polaska, vrištanje pri ulasku u more, vrištanje pri izlasku — ljetovanje s djecom roditeljima ne ostavlja mnogo prostora za odmor. U čemu je tajna uspješne ljetne avanture pročitajte u kolumni Sonje Švajhler.
Godišnji odmor je završio i vratili smo se u svakodnevnicu. Doduše, nešto drugačiju, neobičniju svakodnevnicu na koju se opet treba privikavati, pogotovo nakon bezbrižnog ljetovanja. Čekaj, jesam li ja to napisala „bezbrižno ljetovanje“? Bezbrižno ljetovanje s djecom u doba korone? E, to zvuči kao „clickbait“ naslov. Kako je naše ljetovanje izgledalo, a kako je djelovalo preko mojih društvenih mreža? Krenimo od početka…
Prvi korak: pakiranje
Ovo je zaista bilo naše prvo spontano ljetovanje. Kako su vremena neizvjesna, tako smo i mi neizvjesno krenuli. Prvi korak, ujedno i poprilično naporan, bio je spakirati sebe, muža i dvoje djece u dva kofera, za narednih 1000 kilometara koji nas čekaju. Oduvijek sam gledala one smirene mame koje savjetuju minimalističko pakiranje i još uvijek ne shvaćam gdje griješim. Maknula sam sve nepotrebne stvari i još uvijek jedva stanemo u dva kofera i još dva do tri ruksaka sa strane.
Štikle i haljine odavno ne nosim, s obzirom da noćni izlasci nakon djece podrazumijevaju jedino šetnju do kuhinje jer je jedan od njih žedan, potencijalno mijenjanje mokre pelene i dospavljivanje jer ih je probudio motorin koji je u tri ujutro prozujao ispod našeg prozora. Fine hlačice i košuljice za djecu također sam svela na minimum i zamijenila s pamučnim ljetnim Lupilu kompletićima za duge ljetne dane. Djeci u konačnici treba biti udobno, a moji dječaci u hlačicama i košuljicama na 38 stupnjeva izgledaju kao Zdravko Mamić na dočeku Dinamovaca nakon pobjede nad Ajaxom.
Dakle, jedan kofer za našu i njihovu odjeću, a drugi s dječjom kozmetikom, pelenama i kućnom apotekom, koja kod mene sadrži dovoljno aparature za izvođenje operacije srca na otvorenom. Nakon pakiranja stvari u kofere i ruksake, slijedi pakiranje svega toga u auto. E, slaganje stvari u auto podjednako je zahtjevno kao slaganje Rubikove kocke. Dakle, pakiranje je samo po sebi avantura, i to avantura s kojom započinje nešto što bi trebalo biti godišnji odmor.
Drugi korak: putovanje
Spakirali smo se, pa krenimo! Taman smo sjeli u auto, zavezali dečke, zavezali sebe i izašli s parkinga. U tom trenutku, vrlo je izvjesno da će jedan od njih, najčešće stariji, reći da mu se piški. Zaustavljaj auto, izlazi van i vraćaj se u stan na piškenje. Murphy, kada su mame u pitanju, ima čitav spektar aseva u rukavu. Vraćamo se u auto, vežemo i krećemo. Stariji je zaspao od doma do autoceste, a mlađi je taman obavio kakanje. Zaustavljanje na odmorištu, makar za brzinsko mijenjanje pelene s upaljenim motorom automobila, podrazumijeva da će se uspavani ljepotan živčano probuditi jer spava samo dok smo u pokretu. A budna djeca na putovanju podrazumijevaju 2895 pitanja „kada ćemo stići?“.
Sve to u prvih pola sata od kada smo krenuli s kućnog praga, a čeka nas još tri sata puta. Takav scenarij ovo ljeto smo prošli pet puta. Pet pakiranja, pet raspakiravanja, pet slaganja Rubikove kocke.
Treći korak: plaža
Idemo dalje… Znate one idilične fotografije mojih dječaka na valovima? E pa, trebalo je truda da ih animiramo i pridobijemo da se opuste i prihvate da će im more postati toplo. Kako djetetu objasniti da je tijelo ugrijano na ogromnim temperaturama i da je more tu da nas malo rashladi, a što više i duže stojimo na suncu, to nam je osjet mora hladniji? Objasniti to uplakanom dvogodišnjaku, dječjim jezikom, nema apsolutno nikakve perspektive…
Odustali smo od objašnjavanja i krenuli onim popularnim — preusmjeravanjem pažnjem. Ubacili smo se svi u more, a dok su oni vrištali jer im je hladno, mi smo ronili, prskali se, proizvodili zvukove dupina i ostalih morskih bića, sve dok im nije postalo smiješno. Kada su se počeli smijati, zaboravili su da im je hladno i počeli uživati. Nakon što su usnice pomodrile, a njihova se tjelesa počela tresti od hladnoće, uslijedila je nova borba. Vrištanje kada ulaze u more, vrištanje kada izlaze iz mora.
Nakon ekstrahiranja iz mora, konačno ih umotavam u ručnike kao palačinke i slijedi doza maženja. Idila koja traje dvije minute jer nakon toga bi nešto pojeli i vrpolje se jer im je vruće. Doza maženja je završila. Pa vadiš narezano šareno voće koje si s ljubavlju rezuckala prije odlaska na plažu, da bi oni pojeli bananu, a ostavili sve ostalo. I tako svaki dan. Po nekoliko puta. Turbo tempo.
Četvrti korak: uživancija za mamu i tatu
Mogla bih otvoreno reći kako je godišnji odmor s djecom zapravo čuvanje vlastite djece ljeti. Jednako naporno i zahtjevno kao i kroz čitavu godinu, samo što smo fokusirani „samo“ na djecu. Znam, morat ću opet ponoviti kako, neovisno o tome što služim vlastitoj djeci čitavo vrijeme godišnjeg odmora, volim svaki taj trenutak i veselim se svakoj novoj avanturi koja je ispunjena smijehom i divnim uspomenama, ali, ne lažimo se, i suzama, umorom i nervozom.
Imali smo priliku iskušati kako je biti na moru s bakom i didom, sami s djecom i s rodbinom koja ima djecu. To su tri sasvim drugačija iskustva koja sukladno tome mijenjaju perspektivu. Gdje smo se najviše odmorili? Kada su imali dječje društvo, kada su se međusobno igrali i koncentrirali na dječje igrarije i avanture. Tada smo mi, roditelji, mogli uživati. Istinski i ispunjeno. S jednim okom na djeci, a drugim na čaši gin-tonica u ruci.
I za kraj, iz perspektive roditelja koji su nakon pet godina odvojili puna dva dana samo za sebe (dok su djeca s bakom i djedom), mogu zaključiti da je ljetovanje s djecom zahtjevno. U ta dva dana napunili smo baterije. Dva dana spavanja, izležavanja, maženja, kupanja, sunčanja i jela u miru. Bez rasporeda, čisto spontano. To treba svakom roditelju — vrijeme za sebe kako bi napunili baterije i trčeći se vratili svojoj djeci.
Možda je tu bio ključ naše uspješne ljetne avanture. A sada, kada smo konačno došli doma, slijedi raspakiravanje, što je avantura za novu kolumnu.
